Srbija nije saveznik Rusije

Autorski članak Dr Orhana Dragaša, direktora Medjunarodnog instituta za bezbednost, za The National Interest: https://nationalinterest.org/feature/serbia-not-russian-ally-212774

U Beogradu su 19. jula razvejane sve postojeće sumnje o tome da li je Srbija orijentisana ka Zapadu. Tog dana, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, nemački kancelar Olaf Šolc i potpredsednik Evropske komisije zadužen za „Zeleni dogovor” Maroš Ševčovič potpisali su sporazum kojim Srbija i njene ogromne rezerve litijuma postaju centralna tačka u zajedničkoj evropskoj strategiji za borbu protiv Kine.

Vlada Srbije je nedavno ukinula moratorijum na projekat britansko-australijskog Rio Tinta za iskopavanja litijuma, nakon dvogodišnjeg zamrzavanja zbog ekoloških protesta. Rezerve litijuma u Srbiji najveća su nalazišta u Evropi i jedna od najvećih u svetu. Vlada Srbije je izbegla inicijative Kine i umesto toga je potpisala „istorijski“ pakt o strateškom partnerstvu sa Evropskom unijom u vezi sa nalazištima litijuma i donela je odluku da pristup ovom kritičnom materijalu omogući samo svojim zapadnim partnerima. Ovaj potez vlasti u Beogradu pokazaće se kao odlučujući korak Srbije ka Evropskoj uniji i Zapadu.

Uprkos ovim pokazateljima strateškog opredeljenja Srbije, Beograd se smatra bliskim saveznikom Rusije na Balkanu, a težnje da se pridruži Evropskoj uniji, sa kojom pregovara više od 10 godina, često su tumačene kao neiskrene. Oznaka bliskosti sa Rusijom nasleđe je tragične politike prvog postkomunističkog lidera Srbije Slobodana Miloševića 1990-ih. Umesto da vodi Srbiju ka izgradnji demokratije i tržišne ekonomije, Milošević je zemlju suočio sa Zapadom, njenim istorijskim saveznikom, što je kulminiralo tromesečnim NATO bombardovanjem 1999. Snažno anti-zapadno raspoloženje koje se tada razvilo, zadržalo se kod velikog broja Srba do danas, zahvaljujući narednim vladama i političkoj svrsishodnosti korišćenja ovog besa.

Danas, međutim, postoje brojni dokazi koji ubedljivo osporavaju sliku Srbije kao ruskog ogranka na Balkanu i pokazuju njenu stratešku orijentaciju ka Zapadu.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i njegova vlada desnog centra uzastopno su pobeđivali na izborima tako što su morali da mobilišu podršku biračkog tela koje u velikoj meri gleda na Rusiju kao na zemlju koja je voljna da pomogne očuvanju suvereniteta Srbije nad Kosovom i bezbednosti Srba na Kosovu. Nasleđeno anti-zapadno raspoloženje od NATO bombardovanja 1999. i oko proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. nastavlja da ima snažan uticaj na ovo biračko telo.

Međutim, i pored ovakvog unutrašnjeg političkog okruženja vezanog za Rusiju, glavni pravci srpske državne politike odavno su prestali da se poklapaju sa željama, očekivanjima i planovima Moskve. U Moskvi, srpskog predsednika Vučića smatraju saveznikom Kremlja samo na papiru i umesto toga smatraju ga liderom koji je strateški povezan sa Zapadom, Evropskom unijom i, sve više, Sjedinjenim Državama.

Prvi veliki problem ruskih interesa na Balkanu bio je Vučićev pomak u rešavanju post-konfliktne krize oko Kosova. Za razliku od svojih prethodnika na čelu Srbije, on je ušao u direktne pregovore sa kosovskim vlastima o normalizaciji međusobnih odnosa uz posredovanje EU. Ovaj proces traje više od deset godina, sa usponima i padovima, ali mu se nazire kraj, posebno otkako se američka diplomatija uveliko uključila u posredovanje pre nekoliko godina.

Strateški interes Moskve na Balkanu je da izbegne dugoročno rešavanje posleratnih žarišta, želeći da ona ostanu potencijalni izvor sukoba i ruske poluge uticaja što je duže moguće, po mogućstvu trajno. Na ovaj način bi sve balkanske države koje su se 90-ih borile jedne protiv drugih duž etničkih linija trajno ostale van evroatlantskih integracija, zaostala, korumpirana i neintegrisana crna rupa usred Evrope, i samim tim podložne korumpiranom političkom, ekonomskom i bezbednosnom uticaju Moskve.

Rusija svoj odnos prema Srbiji pred srpskim biračkim telom prikazuje kao odnos zasnovan na osećaju slovenske i pravoslavne solidarnosti. Ova obmana s vremena na vreme izlazi na videlo, uključujući i pitanje Kosova. Rusija, kao ni Srbija, ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu. Ipak, Vladimir Putin je više puta koristio slučaj jednostrane secesije Kosova i priznanja od strane mnogih zapadnih zemalja kao argument za svoje nasilne aneksije delova Ukrajine.

Dok Srbija sebe vidi kao umereno razvijenu evropsku ekonomiju i kandidata za članstvo u EU, Rusija želi da Srbija trajno ostane van ovog kruga, zarobljena u nerešenim odnosima sa svojim susedima. Dok Srbija želi da bude deo tehnoloških i industrijskih lanaca evropskih ekonomija, Kremlj želi da Srbija ostane van ovog sistema, zavisna od ruskih izvora energije. Dok Srbija želi da svoje bezbednosne izazove rešava u partnerstvu sa NATO-om, za koji predsednik Vučić kaže da je garant bezbednosti srpskog stanovništva na Kosovu, Rusija želi da ona nastavi da bude zavisna i u tome koristi prodaju oružja, dublji prodor obaveštajnih službi i lokalne zastupnike.

S obzirom na to da je ruska strategija usredsređena na duboki jaz između Srbije i Kosova, Vučićev ulazak u proces pronalaženja trajnog rešenja za Kosovo bio je značajan korak unazad za Kremlj, što je potez koji Moskva ni danas ne oprašta. Ono što je za Rusiju usledilo bilo je prilično „nebratsko“ ponašanje Srbije u vezi sa ukrajinskom krizom, ne samo od februara 2022. godine, kada je Rusija započela invaziju, već mnogo ranije, od 2014. godine i ruske aneksije ukrajinskog poluostrva Krim.

I tada je srpski predsednik stao na stranu Ukrajine i podržao njen teritorijalni integritet, uključujući i Krim. Od invazije Rusije na Ukrajinu, ova srpska državna politika je potvrđena u Generalnoj skupštini UN najmanje četiri puta, pri čemu je Beograd glasao za osudu ruske invazije i pozvao na hitno povlačenje Rusije iz Ukrajine. Srbija je takođe glasala za izbacivanje Rusije iz Saveta UN za ljudska prava i potpisala niz međunarodnih i regionalnih političkih deklaracija kojima se osuđuje ruska agresija, uključujući poslednju u junu na mirovnoj konferenciji u Švajcarskoj.

Česti izveštaji o tome da Srbija isporučuje Kijevu velike količine oružja razbesneli su Moskvu više nego jasno protivljenje Srbije Rusiji na međunarodnim forumima. Kako je Financial Times objavio u junu, Srbija je Kijevu isporučila preko potrebnu municiju u vrednosti do 800 miliona dolara preko zemalja posrednih kupaca. Iako Srbija formalno nije deo koalicije koja pruža vojnu podršku Ukrajini, ova razmera je čini većim sponzorom odbrane Ukrajine od mnogih drugih zemalja koje su zvanično deo bloka snabdevača Kijeva oružjem i mnogih država članica NATO.

Sergej Mardan, jedan od najvećih medijskih propagandista Kremlja, nedavno je nazvao Srbiju „poslednjom kurvom“ zbog pomoći Srbije Ukrajini. Kremlj nikada nije dozvolio Srbiji, poput Ukrajine, da pokaže svoje nezavisne interese i želju da krene sopstvenim putem. Ovaj put ne vodi ka Moskvi, već ka Evropskoj uniji i strateškom partnerstvu sa Sjedinjenim Državama. Stoga se Srbija suočava sa rizikom potencijalne ruske odmazde, rizikom koji je njeno rukovodstvo spremno da prihvati zbog podrške koju dobija od zapadnih saveznika.

Međutim, čak i ova sažeta lista argumenata, koja pokazuje nepokolebljivu solidarnost Srbije sa Ukrajinom u najtežim vremenima, često ne uspeva da ukloni etiketu „najbližeg ruskog saveznika“ ne samo na Balkanu, već i u Evropi. Mnogi političari i poznavaoci Balkana u medijima nastavljaju narativ o srpsko-ruskom savezu, često ističući da Srbija nije uvela ekonomske sankcije Rusiji, što je uradila cela Evropa.

To je tačno, ali realnost je da se Srbija pridržava sankcija EU protiv Rusije. Štaviše, ovi kritičari gube iz vida činjenicu da razlog zbog koga Vlada Srbija nije formalno uvela sankcije Rusiji nije zasnovan na njenoj podršci Rusiji, već na sposobnosti Kremlja da unese nestabilnost i socijalne nemire u Srbiju. Ne treba potceniti sposobnost Moskve da iskoristi bes u srpskom društvu koji je povezan sa NATO bombardovanjem i proglašenjem nezavisnosti Kosova mobilizacijom svojih zastupnika u zemlji. To je realnost o kojoj svaka srpska vlast mora da vodi računa. Pored toga, Srbija je i dalje u velikoj meri zavisna od uvoza gasa iz Rusije zbog niza loših odluka u skorijoj prošlosti, kao na primer kada je zemlja propustila priliku da diversifikuje svoju infrastrukturu za uvoz gasa.

Međutim, slično kao i većina država članica EU, počela je da se oslobađa iz ovog stiska, posebno nakon invazije Rusije na Ukrajinu. Na primer, Srbija je otvorila gasni interkonektor sa susednom Bugarskom u decembru prošle godine, što joj je omogućilo da uvozi gas iz Azerbejdžana i potencijalno američki LNG. Srbija sada ima fizički pristup izvorima gasa iz Kaspijskog regiona i terminal za tečni prirodni gas u grčkoj luci Aleksandropolis, što Grčku čini važnim partnerom za snabdevanje Srbije gasom.

Iako je Srbija zaista jedan od retkih evropskih izuzetaka kada je u pitanju uvođenje sankcija Rusiji, njena odluka se čini daleko „čistijom“ od odluka mnogih drugih evropskih zemalja, čije kompanije nastavljaju da posluju sa Rusijom i ostvaruju fantastične profite i pored njihovih vlada koje su uvele sankcije. Štaviše, ruski izvoz u Srbiju uglavnom je ograničen na energiju, a srpski izvoz u Rusiju je uglavnom poljoprivredni, dok je ukupan uvoz Srbije iz Rusije skoro prepolovljen tokom prve godine ruske invazije na Ukrajinu.

Srpska privreda ima stabilnu vezu sa zapadnom tehnologijom i lancima snabdevanja. Trgovina sa tržištima EU čini 60 procenata ukupne razmene roba i usluga Srbije sa ostatkom sveta, dok su Sjedinjene Američke Države najveći trgovinski partner Srbije u uslugama. Ne manje od 58 procenata stranih direktnih investicija dolazi iz EU. Po oba parametra, Rusija ima gotovo beznačajan udeo u privredi Srbije. Odnosi Srbije sa SAD zasnivaju se na obostranom strateškom opredeljenju za pridruživanje Srbije EU i podrazumevaju veoma aktivnu bilateralnu odbranu i političku saradnju. Većina donosilaca odluka u američkoj vladi vidi Srbiju kao „faktor stabilnosti na Zapadnom Balkanu“.

Ovo ukazuje na pravu prirodu srpske politike prema Rusiji, EU i Zapadu.

U tom pogledu, odobrenje Vlade Srbije za projekat Rio Tinta za razvoj najvećih nalazišta litijuma u Evropi, odbacivanje interesa Kine za srpski litijum i ograničavanje pristupa ovom kritičnom materijalu Zapadu trebalo bi da otkloni sve dosadašnje sumnje u prozapadni kurs Srbije. Potpisivanjem sporazuma o strateškom partnerstvu sa EU u prisustvu nemačkog kancelara Šolca, Srbija je dala ključni doprinos koaliciji EU za obezbeđenje kritičnih minerala, među kojima je litijum. S obzirom na to da su projektovane godišnje količine srpskog litijuma dovoljne za proizvodnju baterija za 1,1 milion automobila — skoro 20 procenata godišnje proizvodnje električnih vozila u Evropi — zemlja će na taj način postati prvorazredni evropski partner, što će nesumnjivo ubrzati njeno punopravno članstvo u EU.

Rusija zna da Srbiji ne može ponuditi alternativu za njene nacionalne ambicije, ali ne želi da se odrekne uticaja koji je gradila tokom istorije. Njen pristup Srbiji je stoga zasnovan na mitovima o istorijskom bratstvu, koje širi kroz pažljivo negovanu i finansiranu mrežu propagande, lažnih vesti i obaveštajnih aktivnosti. Ovi kanali su veoma efikasni u angažovanju srpske javnosti, ali na žalost Moskve, ne utiču na državnu politiku Srbije.