Bratstvo sa Kinom – jedna upozoravajuća priča

Kad su na početku pandemije evropski i svetski mediji pisali o promeni kursa Aleksandra Vučića i Srbije od EU i Zapada prema Kini, zbog načina na koji je dočekao prvu pomoć iz Kine kao i zbog njegovih izjava koje su tom prilikom bile emotivno prenaglašene, snažno sam osporavao takav stav i tvrdnju svetskih medija i analitičara. I sada bih to ponovio, jer jedan emotivni gest, u situaciji opšte svetske konfuzije i otimačine medicinske opreme, kada narodno zdravlje visi o koncu, nije dokaz političkog obrta, daleko od toga. Ono što sada treba da zavredi pažnju je izjava predsednika Vučića od pre nekoliko dana da se za ovih nekoliko meseci svet promenio više nego za 30 godina i da je sada Kina ta koja izlazi kao pobednik, kao svetska sila i generator dalje globalizacije.

Pročitavši to, pomislio sam da su mu saradnici dali pogrešne i nepotpune podatke, a naročito pogrešne procene o Kini. Juče je, medjutim, kineska novinska agencija objavila kao glavnu vest da je predsednik Vučić u pismu Si Đinpingu dao punu podršku Kini u očuvanju suvereniteta nad Hong Kongom. Nemam dilemu, niti sam je ikad imao, da mi trebamo da gledamo samo svoj interes, ali da li je ovakva podrška Kini – koju joj pružamo kao jedina evropska zemlja (koja je pritom i na putu ka EU) interes Srbije i njene budućnosti?

Kriza u Hong Kongu ubrzano postaje globalna neuralgična tačka broj jedan u kojoj će se na duži rok odrediti odnosi dve najveće svetske ekonomije – američke i kineske. Da, Hong Kong jeste i pitanje kineskog suvereniteta, ali nije samo to. Hong Kong je i ogroman ekonomski hab Zapada, od čije pune autonomije zavisi da li će to i ostati. Upravo SAD sada smatraju da zbog pritiska Pekinga oko uvođenja kineskih bezbednosnih zakona u pravni sistem Hong Konga, ova nekadašnja britanska kolonija nije više dovoljno samostalna da bi se na nju primenjivali dosadašnji povoljni (američki) trgovinski propisi, već će ga tretirati kao i ostatak Kine. Prevedeno, ovo znači da u rizik dolazi poslovanje oko 1.300 američkih firmi, uključujući i sve vodeće američke finansijske kompanije koje posluju u Hong Kongu, sve zajedno – na stotine milijardi dolara imovine, koja je u funkciji trgovine Kine sa Zapadom.

Dakle, mala zemlja kao što je Srbija, koja takođe ima problem sa očuvanjem sopstvenog suvereniteta, trebalo bi prilikom davanja podrške jednom od dva svetska dinosaurusa koji reže jedan na drugog, da ima u vidu i to da ima i dugoročne ekonomske, tehnološke, bezbednosne izazove koje neće moći da savlada bez podrške Zapada, u ovom slučaju SAD. Još konkretnije, upravo su SAD, a ne Kina, u ovom momentu najvažniji partner Srbije za rešavanje njenog glavnog problema, a to je pitanje Kosova. Da li ovako ranom i bezrezervnom podrškom Kini oko Hong Konga imamo to u vidu ili se i dalje, kao i nekad, držimo logike da je međunarodno pravo (očuvanje suvereniteta) iznad svih drugih aspekata međunarodnih odnosa. I da pri tome stavljamo u drugi plan naše sopstvene interese, koje možemo ostvariti jedino uz podršku SAD, čijim se interesima sada suprotstavljamo.

Srbiji u ovom momentu, dakle, apsolutno nije u interesu da se upliće u konflikt Kine i SAD oko Hong Konga, pa čak ni načelnom podrškom kineskom suverenitetu, koju Srbija inače ima utkanu u svoju spoljnu politiku i ne mora uvek da je naglašava. Ako je ova podrška Srbije usledila na molbu kineske diplomatije, kako bi bila eksploatisana na unutrašnjem političkom tržištu (što se inače odmah i dogodilo prenošenjem Vučićevog pisma Siju preko državne agencije Sinhua i državne televizije CCTV), kako ćemo se postaviti ako sličan zahtev za podršku stigne i sa druge strane – od diplomatije SAD?

Sve i da nije ove epizode, imamo mnogo razloga da na zalasku pandemije trezveno sagledamo kuda bi mogli da se razvijaju odnosi između velikih u bliskoj budućnosti i da u skladu s tim postavimo mali srpski brod. Za takve procene već sada imamo dovoljno parametara i većina njih govori da Kina ne bi trebalo da nam je među prvim favoritima. Ova zemlja je uložila ogroman trud da se tzv. “kovid diplomatijom” nametne kao novi globalni lider, šaljući medicinsku pomoć širom sveta. Kampanja je, međutim, bila kratkog daha i ograničenog dometa, jer će Kina u očima sveta pre izaći kao krivac za pandemiju, nego kao izbavitelj.

Moramo znati da je “kovid diplomatija” bila ustvari očajnički potez konzervativne i centralizovane Đinpingove mašinerije da sanira samo poslednju u čitavom nizu kriza, koje već godinama usporavaju kinesku ekonomiju, a naročito hlade Sijeve ambicije da postane uticajniji igrač na globalnom ekonomskom, političkom i bezbednosnom tržištu. I pre epidemije korone, Kina se suočavala sa padom ekonomije, ogromnim unutrašnjim strukturnim problemima, stalnom krizom sa muslimanskom manjinom na zapadu zemlje, ulaskom u trgovinski rat sa SAD, kao i pomenutom krizom sa Hong Kongom. Korona nije bila lansirna rampa za kineski uticaj u svetu, već još jedna olovna kugla na njenim nogama.

Kineski unutrašnji ekonomski problemi su ogromni. Većina potiče od činjenice da je srednji sloj u proteklim godinama prosperiteta dosegao vrhunac, procenjuje se oko pola milijarde ljudi, koji se teško mogu pomiriti sa ličnom silaznom putanjom svog standarda, sloboda i očekivanja, što sa padom ekonomije neminovno dolazi. Kinesko rukovodstvo će biti pred izborom ili promenom prioriteta, a među njima će svakako biti – da li smanjiti ambicije na globalnom planu kako bi se novac i uticaj preusmerili ka krpljenju unutrašnjih rupa. To sasvim realno čini i mogućnost smanjivanja apetita kroz projekat “Jedan pojas jedan put”, jer ova hiljadu milijardi dolara “teška” Sijeva beba u narednim godinama možda postane neodrživa za kineske unutrašnje potencijale, opterećene sve čvršćom rukom Komunističke partije. Srbija bi morala da ima ovu mogućnost u vidu, jer se i sama nalazi na “putu svile”, kao njegov najveći i najznačajniji korisnik u grupi od 16 zemalja centralne i istočne Evrope.  

I na samom kraju, prepuštajući Kineze svojim problemima, treba trezveno sagledati kakvi su zaista do sada bili benefiti srpske otvorenosti prema kineskom ekonomskom uplivu, po kojem je Srbija prepoznata u evropskom vrhu?

Ako se zadržimo samo na dvomesečnom periodu pandemije, i stavimo emocije po strani, nema dileme da je ubedljivo najveći dobrotvor bila Evropa, a ne Kina. Već smo dobili 70 od ukupno 180 miliona evra pomoći od Evropske unije, ona nam je platila većinu humanitarnih transporta medicinske opreme iz Kine, koja je, inače, naplaćena kao i svima drugima. Veća od kineske, bila je pomoć Norveške Srbiji, što zaista ne sme biti zaboravljeno. Ne sme biti zaboravljeno ni to da velike infrastrukturne projekte u Srbiji Kina ne poklanja, niti daje pod uslovima “čeličnog bratstva”, već naplaćuje, obračunava kamatu, angažuje sopstvene banke, preduzeća, sve do fizičkih radnika. Cena ovog bratstva postoji i nju veoma dobro znaju u Pekingu, a trebalo bi da o njoj i mi u Beogradu imamo precizno knjigovodstvo.

U godinama koje dolaze, svakoj zemlji, a naročito maloj i punoj izazova kakva je Srbija, biće mnogo važnije sveske na kojima piše “interesi”, nego one u koje lepimo fotografije “prijatelja” sa kojima se grlimo i slavimo naše bratstvo. Takve spomenare odavno ne popunjavaju čak ni u Pekingu.