Srbija i Rusija – dva interesa

Ujedinjene nacije podsetile su ove nedelje na neke svoje stare slavne dane kada je u Generalnoj skupštini, skoro aklamativno, izglasana osuda invazije Rusije na Ukrajinu. Stara dama u Njujorku bila je tog dana važna svetska pozornica u kojoj je doneta retko ubedljiva odluka i to protiv jednog od osnivača i stalne članice Saveta bezbednosti. U Ujedinjenim nacijama odavno ne leži politička moć da utiče na tok važnih svetskih događaja, ali glasanje protiv Rusije ipak je imalo jak svetski odjek, naročito njegov ubedljiv ishod od 141 prema pet.

Kao i čitav poredak međunarodnog prava i UN su utočište za glas malih i prilika da budu ravnopravni sa velikim, nekada ovakvim važnim odlukama, a nekada bar malim gestovima koji skreću svetsku pažnju. Hruščov je udarao cipelom o sto, Kastro je umesto 15 minuta govorio četiri sata, Bolivijac Evo Morales je za govornicu doneo lišće koke, koju je i sam uzgajao, a Ugo Čavez se posle govora Džordža Buša Mlađeg krstio za govornicom, govoreći da je pre njega tu bio đavo i da se još oseća sumpor.
Srbija je bila jedna od 141 članice UN koje su osudile Rusiju zbog invazije na Ukrajinu. Imala je sve razloge za to, možda i više od ostalih. Ne samo što je reč o kršenju svih međunarodnih povelja, već i zato što je i sama bila žrtva identičnog pravnog nasilja. I što je najvažnije, glasala je u skladu sa svojim državnim interesima, a to je ipak jedini motiv i razlog sa kojim svi dolaze u Njujork na sastanke UN. Pa čak i ekscentrici koji su na njima pravili cirkus u proteklih 75 godina.

Glasanju Srbije aplaudirali su svi u Evropskoj uniji, ovaj potez pozdravila je i Amerika, pa i sve komšije u regionu, Hrvatska televizija je to naročito registrovala u izveštaju iz Njujorka. Kao da je reč o nekom velikom iznenađenju, ali da li je baš tako? Izgleda kao da su očekivali da će Srbija da glasa protiv svojih interesa, da bi iz nekog razloga zaštitila interese Rusije. A Srbija je na Ist River došla, ustvari, istim poslom kao i Rusija – da kaže koji su joj interesi i da ih brani. Nisu se poklopili, ali ni to nije ništa novo ni iznenađujuće. U proteklih nekoliko decenija, ovakvog nepoklapanja bilo je na pretek, i to isključivo voljom Rusije.

Počnimo od Ujedinjenih nacija. Da nam Rusija nikada nije uvodila sankcije, a to se često čuje, jednostavno nije tačno. Od oko 150 rezolucija koje je Savet bezbednosti doneo početkom 90-tih u vezi sa raspadom Jugoslavije, desetak je predviđalo kazne i sankcije tadašnjoj SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji. Počev od zabrane izvoza oružja 25. septembra 1991 (Rezolucija Saveta bezbednosti 713), pa do 30. maja 1992. (Rezolucija Saveta bezbednosti 757) kada su nam uvedene sankcije i blokada bez presedana u istoriji, posle čega smo i izbačeni iz Ujedinjenih nacija. Nijednom nije bilo ruskog veta na ove odluke.

Ovakav odnos prema Srbiji, Rusija je nastavila i uoči bombardovanja. Rezolucija 1244 nije pala s neba, pre nje donete su čak četiri oko sukoba na Kosovu, gde je Srbija upozoravana da krši mir (rezolucije Saveta bezbednosti 1160, 1199, 1203 i 1239), uveden joj je embargo na uvoz oružja (Rezolucija SB UN 1160 od 30. marta 1998), a od Haškog tribunala zatraženo da prikuplja informacije o zločinima na Kosovu (Rezolucija Saveta bezbednosti 1199. od 23. septembra 1998) Sve uz podršku Rusije, zato što je to bio njen interes.

I izvan UN, ali u sa njima u vezi, ruski lideri nebrojeno puta su podsećali da njihov interes može direktno da se kosi sa interesima Srbije. I početak invazije na Ukrajinu, Putin i njegovi su pravdali željom da se u Donbasu “ne ponovi Srebrenica”. Tako govore još od 2008, kada je Lavrov pravdao napad na Gruziju rečima da “nije mogla da dozvoli akte genocida, kao što je bilo 1995. u bosanskom gradu Srebrenici”. Da, Lavrov je za Wall Street Journal tada upotrebio reč “genocid” za zločin u Srebrenici. Zato što je to bilo u ruskom interesu.

Mnogo puta od tada, Moskva koristi Srebrenicu da pravda svoju politiku prema Donbasu. Putin je ove dve stvari prvi put povezao 2017. u Sočiju, pa ponovio dve godine kasnije, kao i sada kada je pokrenuo invaziju na Ukrajinu. U međuvremenu, srebreničkim masakrom u kontekstu Donbasa mahali su i njegovi niži saradnici, kao portparol Dmitri Peskov ili Dmitrij Kozak, zamenik šefa ruske predsedničke administracije. Jasno, to je u njihovom državnom interesu.

Da je samo u ruskom, ali ne i u srpskom interesu bio i spektakularni dolazak ruskog bataljona iz Bosne na Kosovo u junu 1999, pokazalo se kada je on povučen čim su čuli da moraju sami da snose troškove svoje misije na Kosovu, a da im je snabdevanje blokirano. Ruski vojnici, slavljeni od Srba kao neki oslobodioci, sasvim su otišli sa Kosova do avgusta 2003, što je Putin pravdao rečima da vojnim prisustvom Rusija ne želi da prikriva “razvoj Kosova u pogrešnom pravcu”. I povlačenje je, dakle, dobro ako je u državnom interesu, i ovog puta Rusije.
Tek je proglašenje nezavisnosti Kosova otvorilo vrata Rusiji da igra dvostruku igru, da ga načelno osporava kao kršenje međunarodnog prava, a da ga u isto vreme koristi za svoje ofanzivne planove prema susedima. Marija Zaharova je, na primer, govorila da je kosovski presedan otvorio mogućnost da se od Gruzije otcepe Abhazija i Južna Osetija, a posle i Krim, Donjeck i Lugansk. Sve njih je Moskva priznala kao nezavisne države, zato što je to njen interes, bez obzira što se direktno sudara sa interesom Srbije oko Kosova. Kada Putin i Lavrov u prvim danima invazije na Ukrajinu kažu da pravo na suverenitet imaju samo one države koje zastupaju čitav narod na njihovoj teritoriji, onda to treba da znači da Srbija nema suverenitet nad Kosovom, jer ga ne prihvataju kosovski Albanci. Opet – isključivo interes Rusije, bez obaziranja na bilo čiji drugi interes, i u ovom slučaju, ponovo na štetu Srbije.
Ovih dana društvenim mrežama se širi slika sa grbom Rusije, preko koje piše – Ako Srbija uvede sankcije Rusiji, ja sam onda protiv Srbije! To ne pišu Rusi, već ljudi iz Srbije. Oni koji su ubeđeni da njihova rođena zemlja ne sme da ima nikakav interes, čak ni pravo da ga ima, već da je interes neke strane zemlje jedini i najpreči. Takav odnos prema svojoj zemlji ima svoje ime negde na dnu moralnih i ljudskih nitkovluka, ali ima i krivično-pravnu definiciju.

Za razliku od toga, Srbija se u UN ponela kao zrela i odgovorna država, čiji predsednik zastupa isključivo interes svoje zemlje i interes svog naroda, a za to ima i najviše moralno opravdanje. Imala je pred sobom i istorijsko sećanje na hladni zagrljaj ruske “bratske ljubavi” iz nekoliko prošlih decenija, na čije pojedine scene smo ovde ukratko podsetili. To je podsećanje da države i narodi imaju samo i isključivo interese, ne i ljudske emocije. Rusija nas na to podseća već decenijama i vreme je da je pravilno shvatimo. U interesu Srbije