Ruski digitalni trag u Ukrajini je krvav

Ako su ruske snage za mesec dana invazije u Ukrajini počinile ratne zločine, a sva je prilika da jesu, onda su ti zločini već sada toliko jako dokumentovani da neki budući sud neće imati mnogo posla da ih dokaže i osudi počinioce. Prikupljanje dokaza neće koštati ni rublju, a kamoli evro, nisu potrebni timovi istražitelja, i što je najvažnije neće morati da prođu godine da bi se utvrdila istina o masovnim ubistvima, proterivanju miliona civila i razaranju gradova u Ukrajini. Dokazi su prikupljeni skoro u realnom vremenu kada su zločini i počinjeni. To mora da izaziva jezu u Kremlju, ako je tamo preostao još neko ko razmišlja racionalno.

Niko nije špijunirao zločince, niko im ništa nije podmetnuo, većinu dokaza napravili su sami ili ih je napravila njihova država koja ih je poslala da okupiraju Ukrajinu. Sve što su snimali svojim mobilnim telefonima, sve što je objavljivala ruska ratna propaganda, svaki podatak o kretanju trupa ili o akcijama koje su izvodili i sve to sami postavili na internet, sve to je prikupila i analizirala “armija” od desetina hiljada hobista širom sveta, protivnika ruske agresije.

Jedan od njih je 29-togodišnji Kajl Glen, zaposlen na klinici u Velsu, ali slobodno vreme posvećuje analizi i verifikaciji autentičnosti podataka o ratu u Ukrajini. Isključivo onih podataka koji su dostupni javnosti, dakle objavljenih na internetu i na društvenim medijima. Washington Post opisuje jednu njegovu nedavnu “akciju”.

Pošto su se na mrežama pojavili snimci za koje se tvrdilo da predstavljaju napad ruske avijacije na civile koji se kreću koridorima za izbeglice, Velšanin Kajl to nije hteo da uzme zdravo za gotovo. Potrudio da utvrdi šta je istina. Na snimku je prvo izdvojio jedan specifičan objekat, u ovom slučaju pravoslavnu crkvu sa četiri pozlaćene kupole. Upoređivanjem sa drugim snimcima (na primer agencije AP) i sa Google mapama, utvrdio je da je reč o crkvi u gradu Irpinu u kijevskoj oblasti. Skenirajući i upoređujući razgovore i postove koje su ljudi iz izbegličke kolone u Irpinu postavljali na Discord, Reddit i Tviter, za 12 minuta je nedvosmisleno utvrdio – snimak je autentičan, ruski avioni jesu bombardovali kolonu civila. Razume se, svoj nalaz je postavio na Tviter, zajedno sa dokazima i obrazloženjem, pa kome bude zatrebalo. Nekom sudu za ratne zločine svakako.

Ovakvih entuzijasta kao što je Velšanin Kajl ima na desetine hiljada širom sveta. Oni nisu nikakva zaverenička grupa, a kamoli špijunska agentura, oni su obični građani koji čine mali napor da se suprotstave ruskoj agresiji na Ukrajinu. A ispostaviće se da čine zaista mnogo.

Za one koje se protiv ruske agresije bore ekonomskim sankcijama, takođe ima prostora za akciju. Umrežavaju se entuzijasti koji prate kretanje privatnih aviona i jahti Putinovih oligarha. Jedan od njih se do početka ruske invazije, zanimao praćenjem i objavljivanjem na Tviteru gde sve lete privatni avioni vlasnika “Tesle” Elona Maska. Koristio je, razume se, javno dostupne aplikacije za praćenje vazdušnog saobraćaja, na primer “Flight Radar”. Od 24. februara ostavio je na miru Elona Maska i svoje veštine stavio u službu praćenja letova Putinovih oligarha, koji su baš tih dana panično tražili mesto gde mogu da pobegnu, da njihovi avioni ne bi bili zaplenjeni zbog sankcija koje je protiv njih uveo Zapad. Druga “ekipa” posvetila se praćenju jahti ruskih bogataša, u istom pokušaju da pobegnu u mirne luke, gde im ne preti plenidba. Za mnoge je već tada bilo kasno.

Sebe vole da nazivaju delom zajednice OSINT (Open Source Intelligence), i u stanju su da prate svaki momenat rata u Ukrajini, uključujući i svaku akciju ruske ili ukrajinske vojske. Za pet nedelja rata, rad ovih entuzijasta već utiče na vojne strategije na terenu. Shvativši moć ove mreže, ukrajinska vlada dozvolila je da na njenu zvaničnu aplikaciju građani mogu da postavljaju lokacije i snimke kretanja ruskih trupa. “Dobijamo desetine hiljada izveštaja svakog dana, a oni su veoma, veoma upotrebljivi”, kaže ukrajinski ministar za digitalnu transformaciju Mihailo Fedorov.

Agresorska vojska koja oko sebe ima na stotine hiljada očiju, kamera i foto-aparata, a uz to i sistem koji sve to obrađuje, razdvaja laž od istine, montažu od autentičnog snimka, ne može da bude ni spokojna, ni posvećena svom zadatku. Paranoja sa kojom bore ruski vojnici je stvarna. Sve što urade, gde god da se kreću za nekoliko minuta doći će i do njihovih neprijatelja, ali i do najdalje tačke na svetu. I to očišćeno od laži, od montaža i manipulacija.

U svojoj knjizi “Dva lica globalizacije – istina i obmane”, u odeljku posvećenom socijalnim medijima, pre tri godine izneo sam zaključak da se – “moderno bojno polje na kojem se sukobljavaju svetski rivali potpuno preselilo u sajber-prostor, na glavno poprište na kojem se gubi ili dobija uticaj na svetska politička, bezbednosna i ekonomska zbivanja“. To nije bila prognoza izneta napamet, već istraživački zaključak na osnovu brojnih case-studies posvećenih moći digitalnih komunikacija u konfliktima širom sveta. Te iste zaključke mogli su da izvedu i u Moskvi, ali verovatno su bili opijeni sopstvenim pričama o snazi sopstvenog čelika i „ruskog čoveka“, pa ih digitalne trice i kučine nisu mnogo zanimale.

Da su bili trezveni, znali bi da OSINT nije od juče. Umrežavanje hobista da bi se istina o važnim događajima očistila od fake-news, počinje već 2011, tokom Arapskog proleća. Tada su pod lupom bili masovni protesti u Tunisu i Egiptu. Mreža se naročito razvila tri godine kasnije, prilikom ruske aneksije Krima, a dokazi koje su oni dali bili su ključni da se utvrdi da je malezijski putnički avion iznad Ukrajine ustvari oborila raketa sa ruske strane. A danas, gde god da žive i rade, u Australiji, Koreji, Izraelu, pa i u Rusiji i Donbasu, oni prate šta se događa na svakoj tački u Ukrajini.

Oni nisu deo nikakve korporativne strukture, kao što se ispostavilo sa nekadašnjom Cambridge Analytica i sličnim projektima koji su socijalne mreže zloupotrebljavali za manipulaciju ličnim podacima i sklonostima za račun političara (Tramp) ili gigantskih kompanija.

Ovo su obični ljudi, imaju svoje poslove i porodice, njima se bave veći deo dana, ali imaju strast da slobodno vreme provode na digitalnim platformama i imaju osnovne veštine da njima barataju. Njihova glavna strast je, međutim, prema istini i prema miru. Mnogo ih je koji imaju tehničko, pa i vojno znanje, tako da je njihova reč važna kada treba da se na nekom snimku utvrdi da li neki tenk pripada Rusima ili Ukrajincima da bi se došlo do istine. Politički su potpuno različiti, ima i desničara i levičara, najviše je apolitičnih, ali svima je zajedničko da su otvorenog uma i da prihvataju da nisu u pravu, ako im tako dokaže neko sa mreže.

Njihov glavni “alat” je geolokacija, ali tu su i druge važne aplikacije i baze podataka kojima mogu da pristupe obični građani. Na primer platforme za praćenje avio-letova ili NASA-ina baza podataka o požarima, koju koriste da uoče termalne anomalije u Ukrajini kako bi locirali područje sukoba. Ako neko prati podatke sa javnih meteoroloških stanica, i primeti da stanice uz ukrajinske aerodrome emituju čudne podatke ili ih uopšte ne emituju, onda sa velikom verovatnoćom može da se zaključi da je taj aerodrom napadnut, a njegovi objekti oštećeni, pošto meteo-stanica više nije on-line. Prijatelji u mreži će taj podatak uporediti sa drugim podacima sa terena – snimcima, komunikacijom na društvenim mrežama, geolokacijom i za tren oka će svi znati šta se zaista dešava.

Jedna od platformi koja je “eksplodirala” od početka rata u Ukrajini je Projekat Sova (Project Owl), koji je počeo kao mreža pojedinaca voljnih da dele podatke o olujama u Americi, kako bi pomogli stanovništvu da se na vreme skloni ili evakuiše. Od 15 hiljada aktivista na početku ukrajinske krize, Projekat Sova je udvostručio svoju mrežu, na oko 30 hiljada “javljača” i analitičara. Svi oni prate rat u realnom vremenu i šalju u svet neobojene informacije, dokaze i objašnjenja. Na raspolaganju su hiljade preciznih analiza, autentičnih snimaka, informacija svake vrste povezanih u vremenski i prostorni kontekst. Bez satelita, špijuna na terenu i drugih skupih ratnih “igračaka”, do sada nezamenljivih u ratovanju.

Ruska invazija na Ukrajinu pored mnogih drugih slabosti u planiranju, očigledno je zaboravila da treba da se izvede u digitalnom, a ne u analognom vremenu. To će veoma dobro da nauči, na primer, general Mihail Mizincev, čovek kojeg već zovu “Kasapin Marijupolja”, komandant napada i razaranja ovog ukrajinskog grada, uključujući i bombardovanje porodilišta. Neće morati ništa da objašnjava, zato što već hiljade autentičnih informacija i snimaka dovoljno govore o njegovom “oslobodilačkom” poduhvatu. Nekom budućem sudu za ratne zločine moći će da objašnjava samo ko mu je izdao takva naređenja.

Osim u ukrajinsko blato i totalni otpor ukrajinske vojske i naroda, ruski agresor zaglibio je i u digitalnu močvaru iz koje ne može da se izvuče. Ili su zaboravili ili nisu znali da je još vijetnamski rat bio prvi televizijski rat, da je Prvi zalivski rat zahvaljujući CNN-u bio prvi direktno prenošeni rat na TV-u i da je logično da će jedan od sledećih sukoba biti digitalan. I da tada ništa neće moći da se sakrije.

Prisustvujemo velikom porazu ne samo zastarele vojne doktrine, sprovođene zastarelim oružjem i zastarelim načinom motivacije vojske i naroda, već i velikom porazu otpora jedne diktature digitalnom dobu. Ako se rusko oružje protiv istine na internetu i drugim medijima zove “Roskomnadzor”, poput nekog kombinata iz doba Staljina, a njegov glavni posao je da gasi i zatvara internet-kanale koji daju drugačiju verziju rata od one iz Kremlja, onda je jasno da se na Ukrajinu krenulo golih ruku. Kasno je za lekciju, pobednik je, makar u sajber-sferi, već poznat. A pošto smo dokazali da je pobeda u digitalnoj sferi ujedno i jedina koja se danas računa, onda znamo i celokupan ishod ovog rata.