Alternative za Kosovo – između politike i psihijatrije

Kod Vučićevih kritičara proradila je zluradost, pre nego što je otišao na sastanak u Brisel, a sadizam kad se vratio i na RTS-u objasnio kako stoje stvari sa Kosovom. Kao opozicionari čekali su ovaj trenutak deset godina, u velikoj nadi da samo Kosovo ima dovoljno veliki kalibar da obori Vučića.

Pre toga, dok su zajedno, ili jedni pa drugi, bili na vlasti, odnosili su se prema Kosovu kao otpravnici poslova. Bilo je važno da se trenutak koji se danas dešava Vučiću, ne dogodi u njihovoj smeni.

Od 1999, srpska politika u odnosu na Kosovo bila je politika odbijanja. Odbijen je sporazum u Rambujeu, nekoliko godina kasnije Ahtisarijev plan, zatim i nemački zahtev za gašenje takozvanih paralelnih srpskih institucija. Srbija je govorila šta neće, a retko ili nikad – šta hoće sa Kosovom.

Svako od ovih odbijanja imalo je posledice, prosto zato što svaka odluka u životu ima posledice po onog ko je donosi, dobre ili loše. Odbacivanje Rambujea imalo je za posledicu bombardovanje, odbacivanje Ahtisarija – proglašavanje kosovske nezavisnosti, a zbog odbijanja Angele Merkel (ustvari cele EU) Boris Tadić je pao s vlasti.

Vučićev zaokret u vezi sa Kosovom je u suštini bio vrlo jednostavan. To je bio pokušaj da se posle “znamo šta nećemo” politika napravi na bazi “znamo šta hoćemo od onoga šta je moguće”.

I začudo, ova politika pozitivnog određenja, a ne odbijanja, pogurala je njene protivnike da i sami počnu da govore šta zaista hoće sa Kosovom. To što hoće, međutim, izlazi iz kruga mogućeg, a kad politika izađe iz sfere mogućeg, onda prestaje da bude politika.

Alternative koje se nude uoči, a naročito posle Vučićevog sastanka u Briselu, nisu nove i to je ponajveća tragedija za njihove predlagače. Da zanemarimo velike i besne povike, kao što su veleizdaja, propast Srbije i slične.

Politička sadržina svega što smo čuli od opozicije, njenog najvećeg dela, je zastrašujuća. To je skup “rešenja” koje je na slučaju Kosova država Srbija najmanje po jednom već isprobala, u bližoj ili daljoj prošlosti. I nijedno od njih nije donelo dobar rezultat za Srbiju.

Naprotiv, vodila su iz jedne katastrofe u drugu, sa sve manjim brojem opcija (sfera mogućeg), da bi od 2008. pa nadalje, broj tih opcija bio vrlo blizu nuli.

Sada se ta rešenja ponovo vraćaju u igru, njih nude Vučićevi alternativci, šefovi partija, njima bliski intelektualci, advokati, eksperti, ljudi koji su makar jednom bili u prilici da ponude rešenje, ali su se uvek odlučivali na – odbijanje. Ove opcije su tragične, zato što žele da ponavljanjem iste radnje dobiju drugačiji rezultat. U psihijatriji ovakvo ponašanje preuzimaju u svoju nadležnost.

Partije desnice već neko vreme okupljene su oko “državotvornog” projekta koji traži reintegraciju Kosova u ustavno-pravni poredak Srbije. Ova politika je moguća, doduše jedino ratom, ali neka joj bude dozvoljeno da ostane u sferi mogućeg.

Problem sa njom (osim nacionalne tragedije) je što je Srbija tu opciju već jednom isprobala. Nije uspela, tragično je nastradala, pa se postavlja pitanje – šta se to u međuvremenu promenilo da bi sada bila uspešna? Ili je samo reč o ponavljanju iste radnje od čega se očekuje drugačiji rezultat.

Politike koje su iznikle iz nekada vladajuće Demokratske stranke užasavaju se od Vučićevih dogovora u Briselu, smatraju da je to priznavanje Kosova i otvaranje vrata njegovom članstvu u UN. ZSO je po njima ništa, u odnosu na ono što su kosovski Srbi imali za njihovog vremena.

I ovo je već isprobano, u čitavom nizu odbijanja međunarodnih aranžmana (Rambuje, Ahtisari) i takođe donelo ogromnu štetu Srbiji. Ponavljanje ovih ideja je, opet, simptomatično, sa stanovišta psihijatrije.

Koliko god ličile na nekadašnje politike odbijanja, ovo su ipak stavovi – za nešto. To su zahtevi da se stvari na Kosovu i u vezi sa Kosovom vrate u godine pre bombardovanja, pre Rambujea i Ahtisarija, pre kontakt-grupe i njenih “guiding principles”, pre hiljada poginulih i stotina hiljada raseljenih.

Ove alternative ne barataju živim ljudima – i Srbima i Albancima. Ne dodiruju njihove želje i strahove. Na kraju, one su izmeštene ne samo iz kosovske realnosti, već i iz realnosti same Srbije.

Ukoliko bi se ostvarile, prosta računica pokazala bi matematički izraz istorijske propasti Srbije. U tu računicu ušao bi i nedavni poklon Evropske unije od 600 miliona evra (plus dobar kredit od 1,6 milijardi) za nišku prugu.

Ušle bi i hiljade zanatlija, zdravstvenih radnika, ugostitelja, IT-stručnjaka koji bi morali da daju otkaz negde u Evropi i vrate se u zemlju, jer bi nam ponovo uveli vize. Uračunale bi se i stotine hiljada familija koje bi ostale bez egzistencije, jer bi se njihovi evropski poslodavci iselili iz Srbije, zajedno sa svojim kompanijama. Za neko sudjenje za veleizdaju, koje priželjkuju, verovatno ne bi bilo struje u sudu, ni para u budžetu za plate sudija i njihovih saradnika. To su posledice alternativa koje smo do sada sve do jedne već isprobali, a od poslednjeg Brisela nam se ponovo nude. Kada su bile aktuelne prvi put, njihova  ideja bila je – Kosovo u Srbiji, ali bez Albanaca. Danas kada se ponovo javljaju, imaju tu istu ideju, ali i novu posledicu – Srbija bez svojih građana.