Moskovski pamjatnik nepomeniku

Dobro je što je stavljena tačka na diskusiju o podizanju spomenika Slobodanu Miloševiću. Eno ga u Moskvi, pa svako ko želi da mu oda počast za sve što je uradio može odmah da krene na hodočašće. Tamo će ga dočekati braća, koja isto misle da je Milošević bio borac za ispravnu stvar, i za „pobedu nad silama mraka“, kako su rekli nedavno dočekujući bronzanu statuu pokojnog srpskog predsednika.

Rusija je pravo mesto za Miloševićev spomenik. To očigledno nije Srbija, jer ga nije postavila ni 17 godina posle smrti, a ni za života, iako je bilo i takvih predloga. Rusija je uvek znala bolje od Srbije šta je za bolje za Srbiju.

To zna i danas, pa jakom simbolikom kao što je podizanje spomenika, poručuje Srbiji da treba da se opameti i da se vrati na pravi put. To je, za Rusiju, put Slobodana Miloševića.

Podizanje spomenika u Moskvi jeste akt države Rusije, ne samo Miloševićevih simpatizera iz obe zemlje. Vlasti su dale dozvolu da se on postavi, a na maloj svečanosti najviša zvanica bio je jedan od najbližih prijatelja Vladimira Putina, inače vođa karikaturalne bajkerske grupe „Noćni vukovi“.

To su oni imitatori likova iz holivudskih filmova, koji voze američke motore (jer ruski ne postoje) i kostimirani su po ugledu na bad guys sa američkih drumova, koji bi trebalo da oko sebe šire strah i trepet. Ruska kopija „Hells Angels“, međutim, ne podnosi Ameriku, bori se protiv nje i protiv svega što ona predstavlja. Uostalom, i Miloševića pamte kao saborca u toj epskoj bici, pa ih je zato Kremlj poslao da budu deo svečanog čina podizanja spomenika.

Ovaj performans je važna politička poruka Srbiji, njenom državnom rukovodstvu i narodu da Moskva misli da smo zastranili i treba da se podsetimo na vreme kada smo joj bili taman po volji. Na to treba da nas podseti čast koja je ukazana srpskom predsedniku iz tog vremena. Onog koji je dao podršku pučistima iz vrha ruske vojske da konzerviraju Sovjetski savez i uguše Perestrojku.

To je poruka da treba da se vratimo u stanje totalne konfrontacije sa celim svetom, kada smo godinama bili izolovani sankcijama, bez obzira što je i Rusija glasala za njih u UN. I da treba da se vratimo sukobima sa svima u najbližem okruženju, pa i ratu ako treba, jer samo tako možemo da pokažemo koliko smo superiorni u odnosu na sve na Balkanu. Baš kao što Rusija danas pokušava da svoju superiornost dokaže Ukrajini.
To je Srbija po meri današnje Rusije, ona Srbija s kraja 80-tih i 90-tih, Miloševićeva Srbija. Kroz spomenik Miloševiću u Moskvi ta Srbija pokušava da se pretvori u mitsku zemlju i narod, koji su od početka znali ko im je neprijatelj, ali nisu imali dovoljno ljudi, municije i para da ga pobede.

Rusija se kobajagi divi takvoj Srbiji, misleći da slavljenjem Miloševića odaje priznanje njegovom dobu, koje želi da proglasi „herojskim“. A to je vreme kada je svaki njen čovek doživeo najveću sramotu i pad, kada je ostao bez dostojanstva, mnogi i bez života.

Ovakvu Srbiju danas Rusija „prodaje“ Srbiji kao uzor koji treba da dostigne i da se, valjda, zajedno sa njom udruži protiv svetskog zla i najvećeg neprijatelja, Zapada razume se. Rat je pomenut na svečanosti pored spomenika, s razlogom, jer je rat neodvojivi deo Miloševićevog nasleđa. O ratu je govorio njegov sin Marko („izgubili smo bitku ali ne i rat“), samoizgnanik iz Srbije u Rusiju.

Jedan je od mnogih begunaca od pravde i dužnika da pred sudovima svoje zemlje objasne šta su kao nedodirljivi moćnici radili 90-tih, dok je zemlja bila u raspadu i ratu. Jedan od onih koje je prigrlila upravo Rusija, kao omiljeno utočište za gospodare nesreće iz Miloševićevog perioda, uključujući i deo njegove porodice.

Umesto da je svoje prijateljstvo i bratstvo prema Srbiji dokazivala izručenjem ovih lica sa poternica, Rusija je Srbiji godinama slala razglednice sa sladunjavim sloganima o istorijskom bratstvu i zajedničkoj misiji da preoblikujemo svet po našoj zajedničkoj meri. I danas to radi dok podiže spomenik čoveku koji je svoju zemlju zavio u crno, pretvarajući ga u nekakvog vizionara i heroja.

Ako je Slobodan Milošević glavna spona Srbije i Rusije, onda Srbiji takva veza ne treba. Rusiji je potrebna, zato što je samo sa Srbijom koju personifikuje Milošević mogla da ostvari svoje zamisli o idealnom balkanskom savezniku. Uništenom, odbačenom od sveta, siromašnom, bez budućnosti i neprestano na ivici rata.

O kakvom novom svetu pričaju u podnožju Miloševićevog spomenika, oni čija zemlja razara Ukrajinu zato što se drznula da traži slobodu i svoj put? A društvo im prave „braća“ Srbi koji su se uželeli novog rata protiv nekih svojih Ukrajinaca u komšiluku.

Moskovski spomenik je mračno podsećanje na mračnu istoriju Srbije o kojoj je Srbija već rekla šta misli. Između ostalog i time što nikada nije podigla spomenik čoveku koji je uveo u taj period i kroz njega je vodio godinama. Nek ostane u Rusiji, neka mu se klanjaju i polažu cveće, dok zajedno maštaju o velikoj Rusiji i velikoj Srbiji i „novom svetu“ koji će zajedno da stvore na ratu i nesreći drugih.