BALKAN NA RASKRSNICI – DA LI EU PRIHVATA RIZIK NEISPUNJENIH OBEĆANJA

Prostor zapadnog Balkana jedina je preostala kockica koja nije ugrađena u mozaik Evropske unije, u one granice koja je sama sebi odavno zacrtala. Popunjavanje tog mozaika želi i na to se obavezala Evropska unija, još u Solunu davne 2003. godine, a to žele i svih pet država Zapadnog Balkana, plus Kosovo, koje tim putem voze različitim brzinama. Da, ovo je činjenica, ali i prilično izlizana mantra koju na Balkanu slušaju već skoro dve decenije, sve do prošlonedeljnog samita EU.

Da li je obećano, a neispunjeno otvaranje pristupnih pregovora sa Skopljem i Tiranom označilo kraj evropske priče za ceo Balkan? Da li se na region sručila kletva svih lokalnih evroskeptika i njihove starije braće iz nekadašnje imperije, koja svoju novu mladost i nekadašnju snagu traži u propasti evropskog projekta?

Čemer koji je zavladao u beskrajnim briselskim hodnicima evro-birokratije posle francuskog „No“ za pregovore sa Albanijom i Severnom Makedonijom preteran je, neiskren, kalkulantski i šićardžijski. Suze Federike Mogerini i Johanesa Hana nad sudbinom prijatelja iz Skoplja i Tirane iskrene su isto onoliko koliko je stvaran njihov bes prema Francuskoj zbog spuštanja rampe za Zorana Zaeva i Edija Ramu i njihove države. Dakle, ravan nuli.

Ovo dvoje najviših evropskih činovnika zaduženih za proširenje Unije, apsolutno ne zanima prošlonedeljna odluka, kojom su (za sada) ugašene nade dve balkanske države da će ubrzati svoj evropski put. Kao karijerne birokrate, čiji je mandat još od kraja maja u „zaustavnom vremenu“, a sada potpuno obesmišljen, njih zanima isključivo prelazni rok i nova briselska kancelarija u kojoj će nastaviti karijeru. Han se nada ostanku u Evropskoj komisiji, dok Italijanka već duže sanja da postane prva žena generalni sekretar NATO-a, za šta će joj se prilika pružiti već iduće godine.

Ovo dvoje birokrata na najbolji način personifikuju stanje u kojem se u ovom momentu nalazi vrh EU, a u kojem su Severna Makedonija i Albanija imale nesreću da budu na dnevnom redu. Hodnicima evropskih palata na Trgu Šuman u Briselu već mesecima hodaju ljudi bez ikakvog legitimiteta, u grčevitoj potrazi za novim poslovnim angažmanom, čuvajući privid funkcionisanja evropskih institucija i glumatajući autoritet prema ne-EU faktorima, kakav je i Zapadni Balkan. Mogerini, Han, ali i Dejvid Mekalister, Maja Kocijančič i mnoštvo drugih u kojima je Balkan gledao evropsko lice proteklih godina, sada su samo prikaze, bez ikakve realne suštine i političke snage.

Zato nikako ne treba uzimati k srcu izjave tih ljudi da su lideri članica EU načinili „istorijsku grešku“ odlaganjem početka pregovora sa Albanijom i Severnom Makedonijom. Naročito ne treba ovu odluku projektovati na preostale balkanske države. Svaka od njih putuje ka EU sopstvenim pogonom, bez obzira na to koliko nekad mogu biti važne komšijska podrška, ili pak ometanje. Odluka vrha EU i francuski veto isključivo se odnose na Albaniju i Severnu Makedoniju i samo na njih će imati posledice. Bez ikakve želje da se Makronov veto brani, jer to ne zaslužuje, mora se imati u vidu da su i Skoplje i Tirana pružili dosta povoda ovakvom ishodu. Severna Makedonija svojim reketaškim aferama u vrhu tužilaštva uz učešće bizarnih likova sa estrade, a Albanija dugom političkom krizom u kojoj vlada Edija Rame muči muku sa legitimitetom, da bi u junu dosegla dno, jer je na lokalne izbore izašlo manje od četvrtine birača.

Razume se da je francuski predsednik mogao da progleda kroz prste ovim balkanskim „nestašlucima“ i pusti dve male zemlje u novi krug evro-integracija. To svakako ne bi bio prvi takav slučaj protekcije iz „viših interesa“. Međutim, Makron pokazuje da ne odustaje od svoje ideje da transformiše Uniju u zajednicu sa tri „zone“ i da, pri tome, bude lider te nove arhitekture. Dok se to ne desi, ne samo da neće biti novih članica Unije, već ni prelaženja na više nivoe integracije – glavna je poruka francuskog veta. Na njega se lako naslonila Holandija, šampion u „zamoru od proširenja“, čekajući da se neko od velikih (u ovom slučaju Pariz, a ne Berlin) usprotivi daljem proširenju i da se tome pridruži. Uprkos odluci svog parlamenta od pre samo jedne sedmice, kojom je bar Severnoj Makedoniji dato zeleno svetlo, ne i Albaniji.

Nemačka očigledno nije mogla da parira ovakvom francuskom stavu, iako je pokušala, ali to sve više svedoči o umornom liderstvu Angele Merkel i posledicama njene iscrpljenosti unutrašnjim političkim (i ekonomskim) previranjima na dosadašnje liderstvo Unijom. Ako je Nemačka bila glavni pokrovitelj velikog širenja Unije na istok 2004. godine i tada pokazivala svoju punu snagu, Francuska i njen lider sada nastoje da preuzmu to vođstvo i da preoblikuju EU. Pitanje je – po koju cenu?

Emanuelu Makronu ne mogu se osporiti namere da očuva i ojača EU tako što će da je reformiše, ali ovaj proces nosi rizik da preraste u sopstvenu suprotnost – u dezintegraciju. Manje Evrope i više nacionalnog je upravo ono što priželjkuju Moskva i njeni anti-EU populistički partneri širom Evrope. Makronova blokada prema Severnoj Makedoniji i Albaniji je muzika za uši Vladimira Putina, koji ne žali truda (i novca) da ubedi Evropljane da Unija nema budućnost. Što se tiče dve balkanske zemlje, ostvario je taj cilj besplatno.

Albanija, a naročito Severna Makedonija, jesu izneverene od EU, jer su ispunile (skoro) sve što je Brisel od njih tražio, a nagrada je izostala. Osećaj nepravde je težak, a emocijama skloni Balkanci lako mogu da ga pretvore u neizlečivu depresiju. Zato je odluka evropskih lidera veoma rizična i s pravom se upozorava da anti-evropske, nacionalističke politike na Balkanu ovim dobijaju krila. Međutim, mnogo je izvesnije da će zluradost balkanskih protivnika Evrope biti kratkog daha, baš kao i seirenje njihovih prijatelja iz Moskve.

Mora se, naime, imati u vidu da su slučajevi Albanije i Severne Makedonije dospeli na briselski sto u trenutku kada za tim stolom vlada metež, opsednutost Bregzitom, kao i nepostojanjem funkcionalne evropske vlade, koja bi bila u stanju da poveže konce. Konsolidovanje evropskih institucija do kraja godine, uz očekivani napredak u razrešavanju pitanja Kosova i Metohije, mogli bi da vrate Evropsku uniju na Balkan u punoj snazi, a samim tim i da zaustavi sasvim realno otvaranje regiona za ne-evropske uticaje, pre svega Rusije i Kine.

Zato je pred Balkanom rizičan, ali nimalo beznadežan period u kojem će biti testirana stvarna spremnost njegovih lidera da ostanu na evropskom putu, ali i evropskih vođa da ih na tom putu podrže. Pravi primer u tom pravcu pružio je generalni sekretar NATO-a Stoltenberg, koji je odmah nakon loših vesti iz EU pozvao telefonom Zorana Zaeva i ohrabrio ga da se u planovima NATO da primi Severnu Makedoniju u što kraćem roku ništa nije promenilo. Sasvim nov i pozitivan momenat je i inicijativa predsednika Srbije Aleksandra Vučića da upravo sa Albanijom i Severnom Makedonijom krene u formiranje „malog Šengena“ na Balkanu, u otvaranje granica za ljude i robu. To su pravi, strateški evropski potezi u trenutku kada Evropa nije u stanju da ih povuče.

Na Balkanu, dakle, nemaju vremena niti resursa da skrštenih ruku čekaju da se EU reformiše. Ta unutrašnja reforma je neminovna, jer njene institucije već duže ne funkcionišu, čime Unija gubi na uticaju i privlačnoj snazi koje je decenijama uspešno gradila. Njena nesposobnost da natera Prištinu da povuče nečuvene takse na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine samo je jedna ilustracija te disfunkcionalnosti. Za države Balkana, pa i za Albaniju i Severnu Makedoniju, koje su sada u dubokoj žalosti, Evropska unija je jedina dugoročna i strateška opcija, koja im pruža nadu u ekonomski i društveni prosperitet. Iako posle nedavnih odluka i ovo može da izgleda kao izlizana fraza, činjenice, brojke, ali i zdrav razum govore isključivo u prilog nastavku evrointegracija. Ma koliko ponekad to izgledalo nedostižno ili obeshrabrujuće, kao što sada izgleda u Skoplju i Tirani. Alternativa je haotična, iako sasvim predvidiva – većina balkanskih država je iskusila pre samo dve decenije. To je zapušten, ekonomski izolovan i bezbednosno rizičan prostor, prepušten lokalnim političkim bogovima, ogrezlim u korupciju i ratni profit, ali veoma spremnim da se međusobno podržavaju, hraneći jedan drugog ksenofobijom i nacionalizmom. Sadašnji lideri na Balkanu demonstriraju da ne žele povratak u takvu prošlost, već biraju Evropu, iako njihove države to čine možda sporije i manje odlučno nego što bi trebalo i što se očekuje. Pitanje je – da li Evropa to dovoljno prepoznaje i da li je odlučna da ih u tome podrži, ili će prihvatiti rizik nove balkanske neizvesnosti, koja će bez dileme uticati i na čitav evropski kontinent.