Misterija tradicionalnih vrednosti

Misterija tradicionalnih vrednosti

Porodicama troje đaka i troje odraslih koji su ubijeni u jednoj katoličkoj školi u Nešvilu svejedno je koja uverenja je imala 28-godišnja devojka koja je njihovim najbližim oduzela život u jednom od poslednjih atentata u američkim školama.

Njihov svet se srušio zbog naoružanog psihopate, isto kao i svet porodica poginulih u Beogradu i okolini Mladenovca. Njih ne interesuje da li su ubice imale neka uverenja i neke vrednosti, ili neke ljude za heroje. Ako posle tragedije bilo šta može da ih interesuje, to je možda jedino da ubice dobiju najteže kazne, baš kao što su rođaci žrtve iz Mladenovca pre nekoliko dana rekli Aleksandru Vučiću.

Kao lek za tragediju koju je doživela Srbija, nudi se, između ostalih, i povratak tradicionalnim vrednostima srpskog društva. Lek uglavnom nude nadrilekari iz političke sfere, i to njenog krajnjeg desnog dela, zagovornici tradicije, porodičnih vrednosti.

Ova podmetačina polazi od toga da su porodice u Srbiji superiornije od drugih porodica bilo gde drugde u svetu, a naročito u Americi gde je od početka godine bilo više masovnih pucnjava i ubistava nego što je bilo dana – oko 200 do početka maja.

Valjda su naše porodice jače, otpornije i složnije nego što su porodice u Americi i zapadnoj Evropi. Njihove su razorene i iz sebe šire zlo, dok su porodice u Srbiji jedinstvene i iz njih izlaze samo anđeli.

Ima dosta rasističkog u priči o moralnoj nadmoći naših „tradicionalnih“ porodica u odnosu na one u zapadnom svetu. Nažalost, rasizam se ne završava na porodicama, nego se lako pretvara u sveopštu superiornost „nas“ nad „njima“. To će se uvek lako prepoznati kada čujete da su nam za pogibiju dece krive „zapadne vrednosti“, koje smo naivno primili u naše, do tada, čedno društvo.

„Tražili smo zapadne vrednosti u Srbiji – došle su“, bilo je prvo što je rekao lider Dveri posle ubistva na Vračaru. Znao je da će se njegova izjava čuti daleko, i to baš zahvaljujući jednoj od zapadnih vrednosti – slobodi govora i slobodi medija. Da nema ove tekovine zapadne civilizacije, mogao bi o propalim zapadnim vrednostima da priča samo u svojoj kući i niko ga ne bi čuo. Ako bi uopšte smeo da kaže bilo šta, da ga slučajno ne čuje komšija i prijavi ga „gde treba“, što je „vrednost“ koju i danas vole i gaje na istoku, ne na zapadu.

Govorio je o prokletim zapadnim vrednostima i u parlamentu, opet još jednoj tekovini zapada, koju smo uz veliki otpor ipak prihvatili krajem 19. veka, kada je njegovih političkih očeva tradicionalista bilo neuporedivo više od političkih prosvetitelja koji su u Srbiji uspostavljali parlamentarnu demokratiju.

Izgleda kao paradoks, ali nije – gde bi svi zaštitnici tradicionalnih vrednosti, tradicionalne porodice mogli da se ljute na zapadne vrednosti da, na sreću, nemamo te zapadne vrednosti?

Da još više pojednostavimo. Koje su to uopšte „zapadne vrednosti“, da ih ne mistifikujemo i da od njih ne pravimo bauk. Jedan kratak spisak odavno je napravila, na primer, Evropska unija kao odgovor na pitanje – na čemu se ona zasniva. Zasniva se na poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava. Kraj misterije.

Ali bilo bi dobro da čujemo šta su to „tradicionalne“ vrednosti, kojima bi trebalo da se vratimo i tako spasimo od neke buduće katastrofe koja nas vreba jer smo se predali „zapadnim“ vrednostima? Da li je to porodična sloga i međusobno poštovanje? Zar zaista misle da se na zapadu porodice trude da budu nesrećne i da se što pre raspadnu?

Osim što je prikriveno rasistička, ova mantra o vraćanju na tradicionalne i porodične vrednosti kao o spasu od uništenja koje dolazi sa zapada, samo je bedna politička kampanja, koja bi da se okoristi o tragediju 18 porodica poginulih u Beogradu i okolini Mladenovca.

Ona je deo ratne operacije protiv Zapada, koja se nad Ukrajinom i njenim narodom vodi oružjem, a na ostalim mestima, pa i u Srbiji, ovako – manipulacijom i lažnim narativima.

Srbija ni po čemu nije drugačija od bilo kog drugog evropskog naroda, pa ni po etičkim principima po kojima živi njeno društvo i svaka njena porodica. Pominjanje zapada i istoka u tom kontekstu nema veze sa vrednostima, već samo sa službom jednoj nasilničkoj političkoj ideologiji, i jednoj agresivnoj državi koja se na ukrajinskom tlu ustvari sukobila sa celim svetom koji želi da živi u skladu sa opisom iz onog kratkog spiska vrednosti EU.

Ko god počne da priča da nam je društvo obolelo zbog Zapada i da treba da ga se odreknemo kako bismo ozdravili, ne priča o Srbiji ni o njenom društvu ni o porodici, jer ga to ni ne zanima. Kada bi ga zanimalo, znao bi da traži da se odreknemo pravne države i da prigrlimo hajdučiju, da ukinemo slobodu govora i da šaljemo na robiju za izgovorenu reč, da udarimo po bilo kome ko se suprotstavlja našoj superiornosti i nacionalnoj čistoti.

Sistem takvih „vrednosti“ već postoji i trenutno razara jednu zemlju i narod, čineći masovne ratne zločine, dok svoje sugrađane drži u zatvoru ili pod stalnom pretnjom robijom. Je su li to „tradicionalne“ vrednosti kojima Srbija treba da se okrene da bi se spasila od zla, ili je to ipak samo čisto zlo koje je samo sebi jedina vrednost?