Sankcije na zdrav razum

Ove nedelje navršila se 31 godina otkako je Savet bezbednosti UN uveo sankcije Srbiji i Crnoj Gori, i tako hermetički zatvorio zemlju, prepuštajući njen opstanak izdržljivosti ljudi, švercu i pljački. Umesto da prizna grešku i pokuša da je popravi, Miloševićeva vlast se šegačila sa sankcijama, mediji su širili borbeni duh i sokolili narod da mu niko ništa ne može.

Otrežnjenje je stiglo vrlo brzo, kada su prodavnice opustele, apoteke ostale bez lekova, benzinske pumpe se preselile na trotoare i kanistere, a za platu moglo da se kupi deset jaja.

Ekonomisti su procenili da su nas samo sankcije vratile najmanje 20 godina unazad, a da je kataklizma 90-tih nanela veću štetu ekonomiji Srbije nego Drugi svetski rat.

Sankcije Srbiji (i Crnoj Gori) nisu pale s neba. One su posledica odluka tadašnjeg državnog rukovodstva, za koje je ceo svet rekao da su mimo sveta. To što su mnogi, većina u Srbiji i tada verovali da smo mi u pravu, a da ceo svet greši, koštao nas je najvećeg pada koji jedan narod može da doživi.

Ovo podsećanje na godišnjicu uvođenja sankcija nije reda radi. To je, nažalost, neophodno, jer je i danas živ duh nekakvog prkosa celom svetu, praćen osećajem moralne nadmoći nad svima redom.

Trideset jedna godina nije toliko dug period da bi mogla da se zaboravi jedna važna životna epizoda, a naročito teška trauma koja nije zaobišla nijednu porodicu u Srbiji.

Ako ste doživeli i preživeli vreme izolacije iz ranih 90-tih, a da iz toga niste izvukli nikakvu pouku, pa čak i čikate svet da vam ih ponovo uvede, jer ste ih jednom već stoički podneli, onda ste zaslužili da vam se ta noćna mora ponovi.

Srbija je bila izolovana od celog sveta, zato što je odbila da prihvati promene koje su se dešavale svuda oko nje. Ljudi koji su tada odlučivali o sudbini naroda, ignorisali su da se Sovjetski savez raspao pola godine pre uvođenja sankcija, da se Nemačka ujedinila dve godine pre toga, da su se Češka i Slovačka prijateljski razišle tri godine ranije.

To su dani kada nam je zapad postao kriv za svaku nacionalnu nevolju. I ostao je to do danas. Preko noći smo zaboravili da nam je zapad bio uzor kojem smo težili, njegova kultura, demokratija i otvorenost. I prigrlili smo nešto drugo o čemu do tada ništa nismo znali. I odmah zaboravili da je to drugo takođe glasalo da nam se uvedu sankcije 1992, preko svog ambasadora u UN Julija Voroncova. Zaborav traje već 31 godinu.

Toliko traje i zabluda da ćemo i neku novu istorijsku raskrsnicu da prođemo pod punom brzinom, ne gledajući na saobraćaj sleva i zdesna, i da izađemo neoštećeni. Kao da nikad do sada nismo imali tragičan udes, koji smo jedva preživeli.

Bagatelisanje sankcija iz 1992 danas je svakodnevno. Čak ne mora ni ime da im se izgovori, ali s njima se šegači svako kada kaže da smo ponovo samo mi u pravu i da nam niko ne treba. Priziva ih svako ko bi da se otkačimo od EU jer nas „pritiska“ za sve i svašta i svako ko im želi raspad i propast.

Igra se s njima svaka naslovna strana kad prenese smeće iz fabrike lažnih vesti iz Sankt Peterburga da se u Nemačkoj smrzavaju jer nema grejanja, da su u Austriji prazne prodavnice, a da u Engleskoj nema goriva na pumpama i da jedu veverice jer nema mesa.

Kad god penzionisani muljatori iz JNA na televiziji požele smrt zapadu i pobedu „nepobedivog“ ruskog oružja, a mnogi koji gledaju u to poveruju, oni vuku makar jedan korak ka ponoru sa početka 90-tih, kada su i penzionisani.

Srbiji neće ponovo uvesti sankcije, kao što se desilo pre 31 godine. Isuviše je odmakla iz te opasne zone, zato što je neko u međuvremenu vodio računa da se to ne ponovi, pa je otvorio zemlju najnaprednijem delu sveta, doveo ponovo njegove kompanije, tehnologiju, čak i zakone.

Ali uradio je to uprkos, uz dlaku i dalje raširenom osećaju da nam to ništa ne treba i da sve možemo sami, čak i kada smo izolovani. To je glas koji ponovo viče da se doda gas kroz raskrsnicu jer će, valjda, svi ostali čekati da mi projurimo, zato što smo u pravu i znamo kako se prolazi kroz ovakva čvorišta.

Niko nas neće čekati, kao što nas niko nije čekao ni 1992, nego su nas preticali punom brzinom, dok smo mi vozili u rikverc. Bilo nam je potrebno skoro 30 godina da dostignemo naš sopstveni ekonomski nivo iz 1989. godine, i to samo zahvaljujući velikom rastu u poslednjoj deceniji.

Zahvaljujući tome što smo tek posle dve-tri decenije shvatili šta se ustvari desilo u Evropi početkom 90-tih. Ne svi, nažalost, već samo oni koji donose odluke, na sreću.
Pred očima nam se odvija još jedno veliko, možda najveće, pomeranje odnosa u Evropi od Drugog svetskog rata. Niko ne može da za deceniju-dve kaže da nije znao šta se dešava, a naročito kada je znao šta se sa Srbijom desilo u maju 1992.

Ko sa takvim iskustvom traži da Srbija ponovo ide kontra Evrope, da je potcenjuje i priziva joj propast, on traži da se ponovi 1992, i sve naredne godine. Srbiji ne treba ponavljanje tog horora, ali to ne znači da ne treba nekom drugom. Onom „večnom prijatelju“, koji je pre 31 godine podigao ruku za sankcije Srbiji. To zlo nas vuče na dno zajedno sa njima, prljajući nas krvlju nevinih žrtava u Ukrajini. Na korak smo od kapije pakla ali još uvek od nas zavisi da li ćemo je nepovratno otvoriti i osuditi generacije koje dolaze da plaćaju ceh za zločine drugih koje smo mi odobravali i podržavali. Ali onda neće biti opravdanja, svi smo krivi ako do toga dodje!